Louise O’Neill – Moji selfiji
Članak Louise O’Neill. Louise je nagrađivana irska autorica, čije knjige uključuju: 'Samo uvijek tvoj' i 'Tražiti'. Louiseina najnovija knjiga 'Asking For It' bavi se kulturom silovanja u eri pametnih telefona.
Louise O’Neill – Moji selfiji
Bio je kolovoz i izašao sam iz ureda kako bih gazio kroz sve gušći zrak i ljepljive turiste koji su zakrčili Times Square kako bih se vlakom Q vratio u Brooklyn. Naslonjen na cigleni zid platforme podzemne željeznice, počeo sam u glavi trčati kroz događaje dana. (Jesam li te uzorke poslao natrag u Gucci? Jesam li napravio još jednu glupu pogrešku? Što sam ja radite sa svojim životom?) A onda sam je vidio. Djevojka u kasnim tinejdžerskim godinama, sjedi sama, sjajne crne kose koja pada oko tankog, porculanskog lica. Držala je svoj iPhone ispred sebe, nespretno pokušavajući se fotografirati, provjeravajući kameru, teško uzdišući, a zatim pokušavajući snimiti još jednu fotografiju. Osvrnula sam se oko sebe, želeći uhvatiti nečiji pogled kako bih potvrdila da se ta djevojka zapravo fotografira telefonom na platformi podzemne željeznice. Što se događalo?
Da, to vidim stalno kad posjećujem svoju obitelj u Južnoj Koreji, rekao mi je kolega u ELLE-u sljedeći dan. Samo čekaj. Bit će to ogromno.
Bila je u pravu. Godine 2013. Oxfordski rječnici proglasili su 'selfie' svojom riječju godine, a s Papom, Barackom Obamom i Davidom Cameronom među tim podmuklim fotografijama samih sebe, čini se da trend ne pokazuje znakove jenjavanja. Sada smo suočeni s pojavom 'selfie štapa', ili kako ga je jedan komentator na Twitteru nazvao, 'narcisovog štapića', metalnog štapića sa stezaljkom na jednom kraju za držanje vašeg iPhonea tako da možete postaviti kameru iza normalni raspon ruke. Pretpostavljam da ih ona djevojka koju sam vidio u podzemnoj željeznici prije mnogo godina već ima pedesetak.
Kao i kod svakog fenomena, uspon (i uspon) Selfieja potaknuo je nebrojene uvodnike i promišljanja u novinama i časopisima i online blogovima, obično osuđujući moderne muškarce i žene zbog naše naizgled nezasitne potrebe da dokumentiramo svaki detalj našeg života. Kako kažu na Tumblru, 'Slike ili se nije dogodilo.' Veliki dio tog fokusa bio je na mladim ženama i onome što mnogi vide kao njihovo sve problematičnije ponašanje na internetu.
Neprekidno objavljivanje selfieja tinejdžerica, često u rizičnoj odjeći i u izrazito seksualiziranim pozama, postalo je pitanje od velike zabrinutosti roditelja i učitelja.
Zbog vlastitog rada pisanja o pritiscima s kojima se susreću moderne žene, činilo se prirodnim prikladnim kada su me organizatori Dana sigurnijeg interneta zamolili da pokušam riješiti te brige.
Nakon što sam proveo mnogo godina boreći se s lošom slikom tijela koja neizbježno prati poremećaj prehrane, često sam se osjećao neugodno pred kamerom. Nisam želio gledati svoje fotografije jer nisu odražavale kako sam sebe vidio, ili barem ne kako sam htjela da vidim sebe. Satima bih buljio u fotografiju, a bijes me je prožimao. Ljutnja na sebe. Ljutnja zbog toga koliko sam ružna. Ljutnja što nisam uspio u onome što je bilo stvarno važno u životu – biti fizički privlačan. Možda me to učinilo dodatno osjetljivom, ali moram priznati da sam se osjećala nelagodno dok sam gledala kako popularnost selfieja raste, sve više i više filtrirana lica koja se pojavljuju na mom Instagram feedu, sve nesavršenosti su zamagljene. Na svom blogu sam napisala o svojim strahovima da su selfiji izgledali kao još jedna manifestacija Mita o ljepoti, još jedan način prisiljavanja mladih žena da vjeruju da je njihova vrijednost kao ljudskog bića u izravnoj korelaciji s njihovom sposobnošću da postignu ono što je prečesto nedostižan standard ljepote.
Onda sam za Božić dobio novi iPhone.
Sjajniji model s poboljšanom kamerom, činilo mi se prepametnim predmetom da ga posjedujem ako ga ne bih najbolje iskoristio. Koja bi bila šteta da se samo isproba? Sat vremena (i otprilike 363 obrisane fotografije kasnije) filtriram selfie dok ne naličim na Victoria's Secret model daleko manje atraktivnog starijeg brata. Od toga se sastoje snovi, ljudi. I konačno shvaćam zašto ljudi vole selfije – postoji element kontrole, način na koji možete manipulirati načinom na koji se predstavljate svijetu oko sebe. Neprestano smo bombardirani slikama žena koje se vide kroz muški pogled. Ne postoji li nešto osnažujuće u tome da možemo predstaviti vlastita lica i tijela na način na koji mi želite da ih vide, a ne kako nam se kaže da bi 'trebali' biti?
Kao žene, od malena su nas učili da budemo fini, da glumimo mirotvorca, da se ponizimo. Iznova i iznova čujem kako žene započinju rečenicu sa Oprosti ali.... ili sam samo htio pitati... i ovo bi moglo izgledati kao glupo pitanje, ali...; ramena su im pognuta prema naprijed kao da se čine manje prijetećim za osobu kojoj se obraćaju pitanjem. Za što se ispričavamo? Zbog naše drskosti što smo se usudili postaviti pitanje? U tome da imate smjelosti oduzeti tuđe dragocjeno vrijeme? Kao da se moramo klanjati jer se usuđujemo zauzeti prostor u svijetu koji tako veliku vrijednost pridaje potrebama i željama pravih, bijelaca da svatko tko ne uspije upasti u ove kategorije biva ušutkan, kao da je sigurno odrezali su im jezike. A kada se mlade žene natjeraju da se osjećaju 'manje od', kao da su njihovi glasovi manje vrijedni da se čuju od njihovih muških vršnjaka, na neki način je podižuće vidjeti generaciju djevojaka kako uzvraća. Objavljuju svoje fotografije na Instagramu, pokazuju lice u kameru i hrabro govore: Ovo sam ja. Vjerujem da sam danas lijepa. Ako je adolescencija vrijeme u kojem se prirodno počinjemo odvajati od roditelja i shvaćati tko smo, možda selfiji mogu biti vitalni dio tog procesa, djelujući kao zrcalo s kojim tinejdžerica može početi graditi svoj odrasli identitet, alat koji joj pomaže da pregovara o svom osjećaju sebe u digitalnom krajoliku
Naravno, nije baš tako jednostavno, zar ne?
Čim objavimo tu fotografiju, ma koliko se dobro osjećali, počinje neizbježna igra čekanja.
Koliko ću lajkova dobiti? Hoće li netko komentirati fotografiju? Reci mi da sam lijepa, Svije. Reci mi da sam važan. Reci mi da postojim. Ova želja za potvrđivanjem od strane onih oko nas vrlo je iskonska ljudska potreba. Svi samo želimo biti prihvaćeni.
Roditelji, učitelji i druge autoritete grčevito grče ruke od toga koliko su visoko seksualizirane objave djevojačkih selfija, i iako bi se moglo tvrditi da je ova histerija oko rastuće seksualnosti mladih žena rijetko usmjerena na njihove muške vršnjake, mogu razumjeti njihovu zabrinutost. Međutim, sramota tinejdžerica zbog pokušaja izražavanja svoje seksualnosti ili pokušaja kontroliranja njihove upotrebe društvenih mreža i interneta neće ništa 'popraviti'. Moramo pogledati kulturu koju smo mi, odrasli, stvorili i koja uči djevojke da moraju izgledati i ponašati se na seksi način, ali da je zapravo identificirati se kao seksualno biće na neki način opasno.
Najvidljivije žene u očima javnosti su glumice i pop zvijezde i reality TV zvijezde, a sve se dure na nas u provokativnoj odjeći s naslovnica časopisa. Nitko ne sugerira da bi se žene trebale sramiti svojih tijela i da se moraju prikriti, ali kada odigrate malu promjenu uloga i pokušate zamisliti Jay-Z-ja stiliziranog u donjem rublju za naslovnicu Time Magazina kao što je bila Beyonce, razlike postaju jasne . Dakle, dok djevojke primaju poruku da za uspjeh, da biste stekli novac, slavu i javno obožavanje morate izgledati seksi, istodobno ih reguliraju strogi standardi morala koji dječaci nisu. Tako su Djevojka Slane i Djevojka Magaluf ocrnjivane i javno ismijane, dok su muškarci koji su bili umiješani oslobođeni krivice s jednostavnim dječacima bit će dječaci.
Riječ je o tisuću sitnih posjekotina koje djevojčica dobije od trenutka kada se rodi do trenutka kada počne objavljivati neprestane selfije sebe u bikiniju, čekajući da joj netko kaže da je lijepa.
Njezin otac ostavlja kopiju Sunce otvorena za manekenku u toplesu na stranici 3... Njezina majka pije kavu s prijateljicom, zbija 'bezopasne' šale na račun kilaže koju je slavna žena dobila. Njezina baka odbija keks jer 'pokušava biti dobra'. Njezina starija sestra ostavlja gadan komentar na Dnevna pošta na internetu o neprikladnom izboru odjeće, njezina dadilja gleda reprize Sljedeći američki top model , njezin brat sluša rap glazbu s duboko mizoginim tekstovima, njezin rođak satima svira Grand Theft Auto, pričajući o nekoj 'glupoj kurvi' koju je usput ubio. Prijatelj joj kupuje Playboy pernicu za deseti rođendan. Vidi kako se push-up grudnjaci prodaju na dječjem odjelu njezine lokalne robne kuće. Svi mali, naizgled beznačajni događaji – a opet pridodaju kulturi u kojoj će se ta djevojka osjećati stalno seksualizirano, njezina inherentna vrijednost kao osobe svedena na njezin fizički izgled.
Roditelji su zabrinuti zbog negativnog utjecaja društvenih medija na samopouzdanje njihove kćeri. Izražavaju strah da internet dovodi njihovo dijete u opasnost, izlažući ga pritiscima koje ne mogu izdržati.
Ipak, nije Instagram taj koji uči mlade djevojke da u isto toliko minuta objave dvadeset sebe seksi fotografija. Šteta je napravljena mnogo vremena prije nego što su dovoljno stari da uopće znaju što su društvene mreže.
Možda i jest mi tko bi trebao koristiti Dan sigurnijeg interneta za procjenu vlastitog ponašanja i zapitati se – pomažete li u promjeni ove kulture? Ili pasivno sjedite i dopuštate da se vaša kćer, majka, vaša sestra, vaša djevojka ili supruga svedu samo na seksualni objekt?
