Društveni mediji i internetski identitet – perspektiva tinejdžera
Članak Roisin Kiberd. Roisin je slobodna spisateljica sa sjedištem u Dublinu i bivša ambasadorica Dana sigurnijeg interneta. Roisin redovito doprinosi matičnoj ploči i Vice UK-u. Također je objavljivana u Guardianu, Irish Timesu, Irish Independentu i Lovin Dublin.
Društveni mediji i internetski identitet – Teen Perspective Roisin Kiberd
Živjeti u online eri znači roditi se s ljudskim SEO-om, aktivnim prije nego što naši mali prsti dotaknu tipkovnicu.
Kad sam bio tinejdžer, sve sam svoje SMS poruke zapisivao rukom u malu bilježnicu, iz nekog čudnog nagona za gomilanjem. Moja Nokia 8210 je zauvijek ponestajala prostora (sjećate li se da ste morali brisati poruke?) i ne mogu sasvim objasniti zašto, ali sam želio zapis o mladosti, vrijeme kada sam bio sentimentalan, glup i dovoljno samozaokupljen da vjerujem SMS poruke poslane mom prvom dečku bile su važne za potomstvo.
Barem nije bilo šanse da moja jeziva mala bilježnica izađe u javnost. Danas se tinejdžeri bilježe interakcije htjeli oni to ili ne, u porukama i na društvenim mrežama. Tehnologija sada manje oprašta: sve pogreške i 'lajkovi' i zamršene frizure vise na internetu kao loša tetovaža.
Za razliku od starog weba na kojem je bilo nezamislivo odati svoj pravi identitet, danas dajete svoje ime i lokaciju kada se prijavite na društvenu mrežu, označavajući svoj online teritorij rano. Počinje iznenađujuće mlado: prema nedavna saznanja , mnoga djeca počinju koristiti društvene mreže već sa deset godina.
Prvi dani društvenih medija bili su uglavnom bezbrižni - sada pogreške mogu biti poput loše tetovaže
Pričaonice i Dial-up Internet
Kad sam imao deset godina, pušten je Microsoft Comic Chat , svjetska pričaonica pod krinkom beskrajnog stripa, s izrazito glumačkom postavom izvanzemaljaca i bitnika iz 90-ih. Uredno sam se pridružio koristeći škripavi Dell svojih roditelja i dial-up internet , iako su me razgovori koje sam tamo vodio prestrašili (' A/S/L ?’ Što je to značilo?). To nije bila društvena mreža, ali je imala jednu važnu sličnost: Comic Chat vas je smjestio u 'sobiju' punu stranaca i izazvao vas da se zapišete u postojanje.
Comic Chat izgleda neobično jalov sada, prilično suhoparno i bez osobina, ali to je bio moj prvi pokušaj samostalnog modiranja na internetu. Smiješno ga je uspoređivati s današnjim prilagođenim djeci MMO poput Club Penguin i Moshi Monsters, koji nude stabilizatorske kotače za društvene mreže.
Gledajući unatrag, postojao je period od otprilike pet godina nakon Comic Chata, tijekom kojih sam nastavio postavljati temelje za sebe na internetu. S dvanaest sam pokušao napraviti web stranicu pod nazivom ‘Cool.com’. Bilo je vrlo cool, uvjeravam vas: mogli ste reći po korištenju Comic Sansa, zelene limete koja odgovara mom namještaju na napuhavanje. Onda sam kasnije postao opsjednut izradom i pridružio se forumima poput Izreži i zadrži , Ravelry i Craftster , gdje sam naučio bonton oglasne ploče i da kada je nešto jako dobro ili jako loše to privlači komentare (još uvijek primjenjujem ovu logiku na članke koje pišem danas: mjerim uspjeh u ljutitim tweetovima).
Nakon ljutitog zaustavljanja na LiveJournalu, zatim kasnije na Bloggeru i WordPressu, konačno sam se pridružio novonastalom 'društvenom webu' s Bebom i Myspaceom. Bili smo oprezni oko pridruživanja, pa smo na Bebu moj prijatelj i ja napravili lažni profil kao magarac koji je govorio irskim stihovima, dok sam na Myspaceu imala parodijski račun kao Margaret Thatcher (oboje danas izgledaju zbunjujuće nesmiješno, ali u to vrijeme ' nasumični' humor je postao velik i mislili smo da smo vrlo pametni...).
Uspon slavne osobe na društvenim mrežama
Tek nakon testiranja vode odlučio sam kreirati račune u svoje ime, kada sam shvatio da time što to nisam učinio, propuštam.
Jedno obilježje ere Myspacea bio je uspon slavnih na društvenim mrežama: ličnosti poput Tile Tequile, Jeffreea Stara i Kiki Kanibal slijedio predložak dlake u zraku, skinny traperica, kolekcioniranja 'top friend' i upotrebe imenice za prezime. Iako su od svoje slave često zarađivali malo novca, te su se figure ponovno rodile na internetu, nastajući kvazi-fiktivni svijet visoke drame i fotografija visokog kontrasta .
Usporedite njihove samomodirane identitete s onima današnjeg društvenog weba: dok se Myspace bavio izvedbom i maštom, danas Facebook provodi politiku pravog imena, boreći se s drag queenima koji nastupaju pod umjetničkim imenima i čak traže od nas rat od prijatelja koji se ne pridržavaju. Iako je društvena mreža pod nadzorom i prepuna gumbima za prijavu, ona zanemaruje ovu jedinu milost koju su društveni mediji pružali u prošlosti: pravo na usvajanje novog identiteta i raspolaganje njime kada bude u tijeku.
Živjeti u online eri znači roditi se s ljudima SEO , aktivan prije nego što naši mali prsti dotaknu tipkovnicu. Vjerojatno i prije rođenja, na poslužitelju negdje embrionalni ' profil duhova ’ sastavlja se, pokreće se kada budući roditelji pretražuju proizvode za bebe na Amazonu. Podaci se prikupljaju od djetinjstva, mnogo prije nego što počnemo davati svoje podatke na profilima društvenih mreža. Konzumiramo, pratimo nas, a kasnije stvaramo.
Postoje izrazi koje trgovci koriste da opisuju ovo postojanje nalik kiborgu, jastvo s jednom nogom u online svijetu, a drugom IRL . 'Digitalni native' je jedan. Primjenjuje se i 'Millenial', iako su mnogi od onih na koje mislim su mlađi. Moj omiljeni izraz ne koristi se za ljude već za tvrtke: 'rođeni na internetu', kao da se odnosi na nešto sasvim drugačiju vrstu. Tehnički možda nismo 'rođeni na internetu', ali internet nas je odgojio i umjesto da posramljuje dječje slike, drži se u rezultatima pretraživanja.
Nekad sam želio biti viđen... Sada nisam tako siguran
Toliko sam se trudio da moj blog indeksira Google: htio sam biti prvi u rezultatima pretraživanja, biti beskonačno vidljiv. Nisam mogla shvatiti zašto nikome nisu bili zanimljivi moji vodiči za heklanje i iskrene recenzije sjajila za usne. Čitao sam marketinške blogove i isprobavao sve trikove kako bih se lako pronašao: ključne riječi, slike, metapodaci... Nikad nije uspjelo. Danas se to događa htjeli vi to ili ne: vaši prvi rezultati pretraživanja dolaze s većih društvenih platformi na koje se prijavite (Facebook, Twitter, Instagram, LinkedIn i, zahvaljujući Googleovom utjecaju, Google Plus). U tom smislu dobivate veću kontrolu, iako s tim dolazi i opasna vidljivost.
Zato što se prijavljujete kao sami: u anketi Net Children Go Mobile, 89% ispitane djece koristilo je svoje drugo ime u svom profilu. I pridružuju se u šokantno mladoj dobi: 14% ispitanih između devet i deset bilo je na društvenim mrežama, 39% u dobi od jedanaest do dvanaest i 83% onih u dobi od trinaest do četrnaest godina. Do petnaeste do šesnaeste godine stopa korištenja je 91%.
Teško je zamisliti što Povratak četvrtkom izgledat će za deset godina od sada, ako ih i dalje budemo spremni tolerirati. Ježim se od ideje da svijet vidi postove na blogu iz moje sedamnaeste godine, ali ideja o dijeljenju postova napisanih s dvanaest je nezamisliva. Naravno, moguće je poništiti račune i zatvoriti profile ili da roditelji i učitelji pokušaju djeci u potpunosti zabraniti pristup internetu. Ali takve opcije nisu uvijek realne ili dostupne. Lozinke se zaboravljaju, djeca pronalaze način, a greške se mogu zauvijek zamrznuti u screengrapovima ili na arhiva.org dugo nakon što ih primijete i skinu.
Početni profili?
Možda bi Facebook trebao raditi na početnim profilima za djecu, onima u kojima je sigurnost veća i ne pojavljuju se u rezultatima pretraživanja, što je blaži ekvivalent mrežnim dadiljama s kojima smo mnogi od nas odrasli. Ali to je samo želja: djeca se prijavljuju, bez obzira na to – jedan citat u izvješću je od djeteta čija je majka napravila njihov profil – i oni zaslužuju pravo na pogreške.
U mom vlastitom slučaju moji stari blogovi i računi još uvijek zatrpaju internet, baš kao što još uvijek imam svoju bilježnicu punu ispisanih tekstova. Razlika je u tome što je jedan skriven u kutiji ispod mog kreveta, da nikad ne vidi sunčevu svjetlost, dok se ostalima, ako znate što tražiti, može pristupiti jednim klikom…
